Stajali smo na rubu i odlučno napravili korak naprijed

Zagor se tog jutra probudio kasnije nego obično. Ustavši, odšetao je do potoka i odlučio se popišati. Popišao se onako kako se samo Zagori znaju popišati. Po majici. Nebo je bilo vedro, kako to obično biva na početku priče o Zagoru, a sunce je bilo radosno poput orla sa jako puno hrane i raznih pizdarija koje bi jednog orla činile sretnim. Zagor je uzeo fetu kruha i maslac te ga namazao na fetu onako kako samo Zagori znaju mazati kruh. Na krivu stranu. Mislim, nije namazao na krivu stranu kruha nego na krivu stranu maslaca. No Zagoru nije smetalo jer je bio sretan, ako ne kao gore navedeni orao, onda barem upola manje. A to je dosta sreće za jednog Zagora koji živi već 1200 brojeva stripova u jebenoj šumetini sa lijanama.

Zagor je nekoć davno bio prvi faker divljeg zapada. Sve dok se nije rodio Mitch Buchannon. Zagor je bio kršan momak u svojim kasnim četrdesetima. Vrijeme karavana, Indijanaca, razbojnika na konjima i nevjerojatno glupih neprijatelja koji ne mogu sa dvadeset metaka pogoditi čovjeka na pola metra udaljenosti odavno su prošli. Dolaskom Coca-cole i prezervativa od lateksa, nastupilo je vrijeme interneta, Talibana, razbojnika u autima i nevjerojatno glupih neprijatelja koji ne mogu sa osamdeset metaka pogoditi čovjeka na tri centimetra udaljenosti. Zagoru je pak najveći pakao bilo razdoblje sedamdesetih. Nije znao tko je hipi a tko pravi američki domorodac, tako da je redovito završavao na podu u zgrčenoj pozi, gledajući ljubičaste zečeve kako ga guze, jedan po jedan, jedan po jedan, jedan po jedan, i tako njih jedanaest. Bez vazelina.

“Tako mi Manitua sa mrkvom na jajima,” reče Zagor tog vrućeg popodneva dok je viskonsinško sunce pržilo polupustinjsko tlo kao brižna majka koja je spremila svoje dijete u mikrovalnoj, “trebam popiti nešto hladno...”

Uto spazi sa svoje lijeve strane, preko ceste, veliki natpis Rotten Joe's Motel. Naravno, nekim čudom se motel stvorio baš ondje i tad kad ga je trebao, uz staru autocestu koja je povezivala zapad s istokom, 29 milja od najbližeg grada, u sred jebenog Wisconsina. Motel Kod trulog Joea bio je, za tamošnje prilike, sasvim pristojno mjesto s malim restaurantom i desetak soba za kamiondžije koji su tuda prevozili voće s juga. Fasada je odavala neki ustajali miris američkog konzervativizma. Čovjek bi očekivao da će iz neke od soba početi dopirati jecaji djece koja gledaju pijanog oca kako tuče majku. No osim ljute konobarice koja se upravo derala na nekog lika koji se srušio na pod od pića, sve je bilo tiho. Zagor je nekoliko trenutaka gledao kroz velika staklena vrata u konobaricu, no sunce je toliko upeklo da se trgnuo i ušao unutra.

“Dobar dan...” reče Zagor tiho.
“Da je dobar, o tome se da raspravljati,” grakne spodoba u blijedo ružičastom mantilu i nekakvim natikačama sa malom petom, za koju je Zagor tek sad primjetio da izgleda kao da je obrijala brkove, “a to da je dan, to vidim i sama. Što oćeš?”
“Hm,” započne Zagor, skoro rekavši Oću tebe, “može jedna...”
“Ne može.” reče konobarica prekinuvši ga. Shvatila je da joj se Zagor zabuljio u cice. Nabacila je jedan mali smješak, napola s gađenjem, napola bez zubiju, te dodala, “Može.”
“Hm, hvala...” reče Zagor zbunjeno. Ogledao se oko sebe, pokušavajući pronaći neki izlaz za nuždu.
“Inače,” reče konobarica, “pušiš li?”
“Ne,” slaže Zagor hvatajući se već drhtućom rukom za meku kutiju Benstona u džepu. “odvikao sam se.”
“Šteta.” reče konobarica. “Dohvati mi kutiju, molim te.”
Zagor se okrene ali ne vidje niti jednu kutiju u blizini, pa je priupta: “Gdje je?”
“U kiosku, 29 km odavde, u najbližem gradu.” reče ona.
Zagor je opsovao u sebi jer joj nije priznao da ima u sebe zadnji Benston. Neće ga valjda neka poremećena konobarica tjerati da ide pješačiti 29 km po jebenoj žegi po jebenom Wisconsinu po jebene duvane? Ne, to sigurno neće. Ne bi ga trenutno natjerala ni da mu ponudi blowjob.

I tako je Zagor krenuo pješke prema najbližem kiosku, udaljenom 29 km odavde, po jebenoj žegi po jebenom Wisconsinu po jebene duvane.
“Jebem ti viskonsinško sunce u podne...” reče Zagor bijesno izašavši iz motela.
“Jebem ti konobarice koje su dresirale pse lutalice da puše ljudima ispod stola.” doda potom. “...i to preko Starbuck's vrećice.”
Vrativši se četiri sata kasnije, zatekao je konobaricu kako sjedi za šankom i puši Lucky Strike.
“Pa mogla si me barem čekati, išao sam pješke jebenih 29 km...” reče Zagor zadihano.
“Daj ajde, duše sa sjekirom,” reče konobarica nasmiješivši se, “pa zar ti nisi u formi?”
“Jesam, ali...” započne Zagor no odustane. Izvadi iz džepa Marlboro te ga baci prema šanku. Kutija je proletjela pored konobarice, koja ju je samo pratila pogledom dok je padala na pod.
“Ne volim to.” reče ona hladno.
“M... Molim?” upita je Zagor.
“Draži mi je Lucky.” reče ona. “Imala sam ga šteku ispod šanka.”
“Zašto... Zašto si...” reče Zagor blijedo je gledajući, “Zašto si me onda... Poslala po jebene duvane... DVADESET I DEVET KILOMETARA ODAVDE?!”
“A eto...” reče ona te povuče dim. “Htjela sam ti viditi guzicu.”
Zagor zavapi: “Moram... Ti grkljan... Iščupati...”
Zatrčao se prema konobarici, no ona je uhvatila čajnik pun vrućeg čaja i smrskala mu ga od glavu.
“AAA U PIČKU MATERINU!!” zaderao se Zagor dok mu je koža šištala.
“Inače, ja sam,” reče ona, “Jo. A ti ćeš platiti za taj čaj.”